Vranjak / Trebava
vranjak online
Tребава |
|
ТРЕБАВА Тешка тишина тихује територијом терасасте Требаве. Тазбина трпељивих, толерантних, типично тврдоглавих тежака, тврђава традиционализма. Тачно тако,Творевина Творца. Туђинцима тајновити терен, туристима тајанствена. Туда тихо тече, таложећи тампон, текућица Толиса. Трза трокука. Требавски топоними точе трајањем: Товира, Таревци, Тријебањ, Трепала, Табориште, Тисовац, Тукови... Трепти троугласти тролист танке тополе. Таласа трава, трепери тугујућа тратинчица. Тајац. Титрају тропске температуре током Тројчиндана. Траје трошна тараба. Тодор тресе трешње. Тупом тесаром тесар Трифун тањи тисовину, теше троножац. Тријеска труне. Тршави Тихомир тјера татин трицикл туцаником. Треска торбица. Трактор тегли трупац Торином. Теле тумара тромеђом . Томо тољагом туче туку. Трагачи траже трагове тетријеба. Тривићи, тврдих табана, тимски товаре тикве, торе тратину, тове торове, те турпијају тањираче.Тупим трнокопом тријебе трње, трску, трулеж, текуње, травуљину...Трину такође треба таванчити. Тандрче точак тежачких таљига. Топот тимареног таласа тлом. Теретњак тутњи трачницама. Талентоване ткаље ткају тканице.Ту трпају тегле туршијом. Терзијан тамбура такозвани „тројанац“.Трешти трпезаријска таваница. Трабуња танковијаста торокуша, трача тамбураше,трљајући тамни тигањ. Тетке тепајући тјеше тужну трудницу. Трофејни тим „Требавац“ тријумфално тренира. Тромо трчи трбушасти тренер тијесне тренерке. Тамнопути тридесетогодишњи трговац тргује траварицом, тањирима, тамјаном, табакерама, тестерама,... Тамо темеље творницу „Трудбеник“. |
Da li ste znali... |
|
|
Izreke o glupostima |
|
Ako si poslao devet glupaka da ti nešto kupe, ti si postao deseti.
|
Najnovije u forumu |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
ŽENE - "UKRAS SVIJETA" |
| ŽENE - „ UKRAS SVIJETA“ Postoji jedan običaj, po nekoj logici trebao bi biti rasprostranjen širom svijeta, ali po nekoj praksi, najviše se ukorijenio baš kod nas, na našim prostorima, među našim narodom. Da li to govori o našoj svijesti, našoj kulturi ili našoj pažnji muške populacije prema ženskoj, teško je utvrditi. Radi se naime o „DANU ŽENA - 8. martu“. Žene, za koje kažemo da su pripadnice lepšeg pola, drugi to nazivaju pripadnice nežnijeg pola imale su tu čast da im se dodijeli jedan dan u godini, kad bi trebalo da se osjećaju svečano i kao slavljenice. Taj dan muškarci, pre svega supružnici, pripadnici jačeg pola u znak pažnje daruju razne poklone svojim suprugama, djevojkama ili prijateljicama, a djeca baš na taj dan žele da obraduju svoje majke. Tako je bilo nekad i tako je i sada, bar bi trebalo tako da bude, ali i pored toga svjetska globalizacija, kao u mnogo čemu drugom, dala je svoj doprinos da i kod nas postaje sve više prisutno da se dan majki slavi odvojeno, po međunarodnim (zapadnim) terminima. Za nas bi to trebalo da bude neprihvatljivo jer prihvatati tuđe, znači, gubiti svoje. Sjećajući se vremena kad smo bili djeca, vraćajući se iz škole ili od nekud sa polja, toga dana brali bi često prvo proljetno cvijeće i radosno ga nosili majkama uz najljepše želje i najtoplije zagrljaje. Neko bi uspio kupiti neki poklončić ako bi skupljao novčiće ili ih dobio od oca ili same majke, da bi time obradovao nju (majku) lično. Bilo je to vrijeme našeg djetinjstva i vrijeme dok se ljubav pokazivala na naj iskreniji način. Iako se ovaj praznik slavi još od ustanovljenja u Kopenhagenu 1910 godine, kao međunarodni dan žena, mnoge države polako ga potiskuju ili čak izbacuju iz svojih kalendara. Kod nas je javno mijenje možda podijeljeno, ali mnogi muškarci toga dana ipak, svoju ljepšu polovinu obraduju jednim jako lijepim cvijećem. Ponekad je to samo jedan cvijet, ponekad ruža, a katkad i cijeli buket. Kod nekog je razlog ukus, a kod mnogih ljudi na prostorima bivše nam države razlog je često puta materijalne prirode (financijska mogućnost). Međutim bitno je napomenuti, da i pored toga, mnogi muškarci toga dana odluče da bar na najskromniji način obraduju svoje drage i najvoljenije. Da li to govori o muškarcima ili o ženama teško je utvrditi. Sa jedne strane možemo postaviti pitanje, da li su to muškarci toliko pažljivi i osjećajni, da li su njihove duše one prave kavaljerske, a opet sa druge strane možemo se pitati, da li su to njihove drage gospođe svojom ljubavlju i pažnjom to već odavno zaslužile. Odgovor će u ovom slučaju najbolje ponuditi sami akteri. Sa druge strane, kada je riječ o djeci i majkama, tu je jasno da su djeca u znak svoje ljubavi prema majkama, pružajući im onaj buketić nabranog livadskog cvijeća ili onaj kupljeni veliki buket iz cvjećare uvijek iskreni i odani u svojoj ljubavi, bilo da su mali ili pak i sami već odrasli ljudi. Ništa ljepše nema od ljubavi i pažnje, nevažno od koga stizala i kome bila upućena i darivana. Međutim to breme zvano „žena“, nije baš lako ni nositi. Postoje u svijetu razne žene sa raznim karakterima, postoje žene – majke, postoje žene – nemajke. Postoje žene domaćice, a postoje i žene razvratnice, postoje porodične žene, postoje žene od karijere. Postoje poštene i sa druge strane nepoštene, vijerne i nevijerne, svetice i opatice, pravedne i vještice. Sve su to samo žene ... ali da nebi tako bilo potrudimo se da odvojimo žito od kukolja i bar ovaj put poručimo da znamo kao muškarci raspoznati koje su one sa dobrim karakteristikama, a koje su one druge. Kao uvijek u životu povucimo crtu i razdvojimo dobro od zla. Međutim ako neko nebude u mogućnosti da to uradi, onda neka mu je Bog na pomoći. Teško je zamisliti ženu koja je u stanju da rodi dijete i da ga baci u rijeku, šumu, pijesak, da ga zakopa ili zamrzne u zamrzivaču, teško je razumjeti ženu koja ostavi svoju djecu i ode od njih, teško je shvatiti ženu koja svog čovjeka raznim zahtjevima dovodi u situaciju da se ovaj izlaže i sopstvenoj propasti samo da bi ispunio njene hirove, a na kraju često i to nebude dovoljno ... teško je prihvatiti ženu koja svog muže zavađa sa njegovom rođenom majkom i famelijom, teško je opravdati ženu kojoj je karijera preča od porodice i iz tog razloga opredeljuje se radije za karijeru nego za stvaranje svoje porodice i potomstva. Na kraju, nikako se nemože opravdati žena koja vračbinama ili raznim magijama crne ili neke druge boje dolazi do željenih ciljeva, svojih ili tuđih, nebitno, među kojima veoma često ide do krajnosti da drugima čini da nemaju i nemogu da imaju potomstvo. Teško je sav taj kukolj razdvojiti od žita, ali naš zadatak je da to uradimo i na taj način one plemenite, porodične žene, one brižne majke koje bdiju nad svojom djecom danima i noćima, onako kako to samo istinske majke znaju i umeju, zaštitimo i pružimo im svu pažnju i ljubav. Samo tako će ovaj svijet imati svijetlu i moguću budućnost. Uz sve ovo bitno je napomenuti i to, da pored osude loših i nepoželjnih žena, dužnost i obaveza nam je da osudimo i spriječimo i svako nasilno ponašanje muškaraca prema nedužnim ženama. Zato dragi muškarci, osmoga marta, osvetlajte svoje obraze i obradujte svoje drage i ljubljene žene. Sjetite se, poklonite im nešto što vole, makar to bio cvijet, pažnja ili bar jedan strastven poljubac. Želim da vjerujem da će među muškarcima biti i takvih džentlmena, koji će svojim suprugama pokloniti i svečani ručak uz prijatnu muziku i dobar provod. Naravno, ovo se odnosi samo na one dame koje su to zaista i zaslužile. Loših se na vrijeme oslobodite. Na kraju kao mali prilog i dopunu gore navedenog poklanjam vam i nekoliko izreka, citata (poznatih svjetskih imena) o ljepšem polu, tj. o ženama: Rekli su... o ženama... "Kako da razumijem ovo: ubiti se zbog... jedne žene...? A gdje su sve one ostale? "Nije interesantno ono što vam žene kažu. Interesantnije je ono što vam prešute." "Voljena žena ne stari" "Kada bi žena morala birati da o njenom prijestupu sudi muški ili ženski sud, za svog sudiju bi sigurno izabrala prvi sud." "Samo je majka ona koja daje božanski značaj ženi" "Žena može postati prijatelj muškarcu samo ovim redom: prvo poznanica, zatim ljubavnica pa tek onda prijatelj." "Većina muškaraca traži od svojih žena vrline kojih se oni sami ne pridržavaju." "Sa svakom ženom razgovaraj kao da je voliš, a sa svakim muškarcem kao da ti je dosadan." "Bog je stvorio žene samo zato da bi ukrotio muškarce." "Kada nas ljube, žene nam opraštaju sve, čak i naše zločine. A kada nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa. Čak ni naše vrline." "Život muškarca je slava, život žene ljubav." Poznata izreka koju je izgovorio naš poznati pjesnik B.R. ovim povodom je izostala. Da li je sve ovo što su rekla poznata svjetska imena o ženama tačno , s Božijom pomoći ... prosudite sami... |
   |
"DVA LOŠA - UBIŠE MILOŠA" |
| „DVA LOŠA – UBIŠE MILOŠA“ Mit, legenda ili samo izreka, nevažno je više. Bitna je samo činjenica, da se tako nešto ponovo dešava srpskom narodu. Neko će se s pravom pitati, da li je to prokletsvo ili šta li već. Da li se to istorija ponavlja ili taj isti narod nikad ništa nije naučio, tako da ponovo čini iste greške. Dva „junaka“, dva „heroja“, dva „spasioca“ sa jedne strane i jedna država ili bolje rečeno jedan narod sa druge strane. Da li će uspjeti u svojoj nakani ili će se dasiti čudo, još uvijek je nepoznato. Iz Republike Srbije ovih dana stiže najava o rezoluciji koju tamošnja Skupština treba usvojiti o dešavanju u Srebrenici. Time bi se iskazala lojalnost prema Evropskoj Uniji kao naredbodavcu. Osuđujući srpski narod pre svega iz Republike Srpske, kao i samu RS za počinjeni zločin nad bošnjacima u Srebrenici, Srbija bi u svijetu podigla svoj ugled, istakao je predsjednik Tadić. Tom prilikom izjavio je još, kako je veoma važno, da u parlamentu što veći broj stranaka podrži rezoluciju i osudi zločin, kako ga Evropljani (EU) od milja nazivaju, genocid. Zatim je izjavio da očekuje i što veću podršku nevladinog sektora, kako bi se slika upotpunila i kako bi time pokazali kako cijela Srbija, tj. cijelo srpsko društvo, osuđuje genocid. Da li bi Srbija time podigla svoj ugled i rejting u očima EU i međunarodne zajednice, neznam, ali znam da niko normalan ne vjeruje u te bajke. Tadić u svojoj izjavi ide dalje i tako izjavljuje povodom glasina u javnosti, da li uopšte treba usvajati rezoluciju kao i to, da li treba ili ne upotrijebiti riječ genocid... da parlament nije sud da bi jedno pre svega vrednosno pitanje pretvorio u stručno-pravnu debatu. Najvažnije je da se osudi taj svirepi zločin i da terminologija bude potpuno jasna u osudi samog zločina kao i u saosećanju sa patnjom nevinih žrtava iz drugog (bošnjačkog) naroda. Da li je moguće da to izjavi predsjednik Srbije „pripadnik“ srpskog naroda, naroda koji je u prošlom ratu, kao i u svim prethodnim ratovima bio žrtva svih mogućih terora i ubijanja. Da li je moguće da taj i takav predsjednik nevidi šta je učinjeno njegovom narodu, nego neutvrđene izjave neprijetelja svog naroda tretira kao de fakto i de jure, i na taj način stavlja omču oko vrata srpskom svekolikom biću u Srpskoj kao i u Srbiji. Da još jednom rezimiramo ... za g.Tadića je u Srebrenici počinjen stravičan zločin i genocid nad bošnjacima od strane Srba. Ko je on u stvari i šta je njegov zadatak, vidjeće ovaj narod kad bude kasno za sve. Kad postane i definitivno proglašen za zločinački i genocidan narod u svjetskoj javnosti, kad bude ko zna koliko pokoljenja moralo otplaćivati ratnu odštetu onima koji su pobili njihove najmilije na najsvirepiji mogući način. Ali ovog puta, taj narod, neće imati pravo da kaže bilo šta u svoju odbranu, jer krivicu su sami priznali. Još jedan važan momenat u politici predsjednika Tadića je taj što će ostati upamćen po tome da je i poslenju srpsku državu, ma kolika ona bila ostavio bez vojske sposobne da se odupre bilo kome. Pojasnimo ... Imajući u vidu kakvu je vojsku imala Srbija kada se uspiješno suprostavila NATO paktu koji je činilo devetnaest udruženih neprijateljskih država, teško da se iko može pomiriti sa tim šta je danas ostalo od te vojske. Znajući dobro da Srbi iz Hrvatske, kojih je tako malo ostalo nemaju pravo da budu konstitutivan narod u njihovoj lijepoj, a samim time nemaju ni bilo kakav oblik vojnog organizovanja i odbrane. Zatim, tako isto je i sa Srpskim narodom u Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, i na kraju BiH. U BiH je postojala Vojska Republike Srpske ali više je nema, da li slučajno ili namijerno, znamo svi. Iz toga proizilazi da je srpski narod razoružan i u potpunosti ostao bez ikakve vojne moći da se suprostavi bilo kome. Razbacani po bivšim YU-republikama sada su nastale i nove etničke manjine kao što su : hrvatski Srbi, bosanski Srbi, kosovski Srbi, makedonski Srbi, crnogorski Srbi, uskoro i vojvođanski Srbi, samo više nema Srba, naroda koji je bio najbrojniji u bivšoj nam državi, naroda koji je nesebično gradio i branio tekovine zajedničke nam države, i zbog toga bio najsvirepije optužen i kažnjen, dok su svi ostali, fašistički opredijeljeni gradili svoje „lijepe“ kolonije tz. banana države. Ono malo što je još ostalo od Srbije, niko drugi do njen predsjednik i kvislinška vlada, žele da potope kao ostrvo u okeanu i time definitivno zatru tragove srpske državnosti i bitisanja. Kao što smo čuli, neprikosnoveni „vođa“ Srpske, izjavio je da se po njemu u Srebrenici dogodio ograničeni genocid. Poznato je da genocid može da se desi ili ne desi, ali ograničen genocid je skoro pa nepostojeći argument. To sigurno međunarodna zajednića neće prihvatiti, ali zato će zdušno čuti kako je premijer Srpske izjavio da se desio genocid u Srebrenici nad bošnjacima od strane Srba. To nije iznenađujuće za svakoga ko imalo prati politička dešavanja na našim prostorima. Naime radi se o trasiranju puta za rezoluciju koju priprema g. Tadić. Dva „heroja“ odlučiše da „ubiju“ svoj rođeni ispaćeni narod. Zajednički su djelovali i iznutra rušili privredu, ekonomiju i slabili moć svojih država u svakom pogledu, svjesno i podanički odano svojim mentorima iz međunarodne zajednice. Što se tiče g.Dodika, njegov zadak je jako sličan Tadićevom, zato mu ovom izjavom o genocidu pruža logističku podršku i priprema teren u RS da ta rezolucija bude što lakše prihvaćena. Za posledice nebrine, narod će nastradati , kao i onda kada je stvarao sebi slobodu i svoju RS, a ne on jer i kada se ginulo za slobodu oni nisu ginuli već profitirali. Kad smo kod g. „vladajućeg“, bitno je napomenuti njegovu izjavu da referenduma neće biti. Konačno je priznao da je lagao. Međutim da bi narod ponovo izigrao sada je zamolio bošnjake da na njegov prijedlog zakona o referendumu ulože veto i na taj način sav proces oduži do poslije oktombra, a tada će po njemu on ponovo biti izabran. Dakle, sve je bila samo jedna farsa, jedna pozorišna predstava niže umjetničke vrijednosti. Ako pogledamo unazad vidjećemo kako je do sada vješto pomijeran termin o referendumu, upravo od strane pripadnika vladajućih, sve do sada, a sad će lagano da prestane da se priča o referendumu jer je u međuvremanu uložen veto, a što je još bitnije postignut je sporazum između Njega i OHR, da će se strane sudije za kriminal povući i tako mu neće biti suđeno za silne pronevjere i prevare, kao i kriminalne radnje koje je počinio. „Dobar dil“, nema šta...Iz ovoga možemo zaključiti da referenduma o samostalnosti Srpske nikada neće ni biti, dok su kvislinzi na vlasti. Žali naroda koji je u to povjerovao i koji će ponovo povjerovati lažima i obmanama tog istog sistema. Ukoliko malo bolje pogledamo snimak na kome su g.Dodik i g.Incko davali izjave novinarima, vidjećemo kakvo prijateljstvo vlada među njima, a ono što laje „On“ o „njemu“ to je samo hrana za naivne. Na kraju pomenimo kako je vladajuća koalicija na sastanku na Mrakovici bila odrična prema ideji da Srbija usvoji rezoluciju ipak je konačan stav i odluku donio sam šef. Iako je predsjednik DNS podržao borce koji su uputili protest g.Tadiću, iako se i SP RS negativno deklarisala prema ideji o takvoj rezoluciji, veliki šef je izjavio da on podržava tu rezoluciju. To ukazuje na lažno „jedinstvo“ u vladajućoj koaliciji. Uplašeni da možda dožive ponovljen rezultat iz Bileće, vladajući ponovo obećavaju nova radna mjesta partijski podobnima, koji će svoj glas zamijeniti radnim mjestom, ali na kraju će sa njima biti isto kao i sa onih trideset i jednom hiljadom otpuštenih u prošle dvije godine. Laž do laži, ali svemu dođe kraj. A možda su baš oni partijski nepodobni smijenjeni da bi podobni dobili mjesto. Partijska je ovo država, prijatelju moj. Pre neki dan je glavni šef poslao dopis svim glavnim odborima stranke da preispitaju kako su postupali njihovi direktori u firmama koje su oni postavili, da li su zapošljavali svoje stranačke sledbenike i koliko. Koliko su bili uspiješni u „stranačkom čišćenju“ povjerenih im firmi, preduzeća odnosno kolektiva. Na to pismo morao se poslati odgovor, bolje rečeno izveštaj, raport, adresiran lično na glavnog i odgovornog, da bi on imao uvid kako mu funkcioniše stranka. Na osnovu takvog ponašanja stranke, raspisan je i konkurs za deminera, ali uslov je bio da ima završenu muzičku školu. Vjerovatno im je potreban neko ko zna lijepo da pjeva i uz to još da se razumije u muzičke note. Eto tako danas vladajuća garnitura dijeli radna mjesta. Zato, ako ima neko ko je odbio članstvo u monstrumskoj stranci, a samim time izgubio i radno mjesto, neka zna da je ostao patenik čistih ruku i neokaljanog obraza. Ma koliko željeli uništiti srpski narod, izdajice, sluge i tirani moraju znati, ničija nije do zore sjala. Dva loša – ubiše Miloša, ali Bog je svemoćan i na kraju poslije svega, dobro će ipak pobijediti zlo. |
| |
Kolumne- arhiv |
||||||||
|
|
News Kategorien |
Бадње вече |
