Bravo Zlatko. Kada covjek procita tvoje stihove o Trebavi nikada nebi niti pomislio da nisi rodjen na njoj.Kao da si upravo tamo izvlacio zivotne sokove i time dobivao pjesnicko nadahnuce. Potpuno si u pravo sto se tice ljepote trebavskog kraja.Tesko da se covjek odluci koje je godisnje doba najljepse na toj nasoj ljepotici. Da li je to proljece koje iznenada utrci u njene sume i livade,procvjeta stabla vocaka i obuce sumu u tamno zelenu boju. Da bi zatim kao pravi dzentlmen ustupilo mjesto ljetu koje izvlaci plodove iz dubine,nerijetko posne oranice,ali zato izuzetno blagorodne prema vocu,narocito sljivi,najcesce Bjelici ili Madzarici. Iz koje vrijedni trebavski domacini poput Save Vasice prave nadaleko cuvenu trebavsku sljivu.Savo je tu pravi majstor,mozda bez premca,ispekao zanat kod oca,starine Vase koji je znao imati i po nekoliko hiljada "mucenice" u svojim podrumima..... Ili je to mozda jesen koja pitomi krajolik oboji bojama koje je tesko,kako neko rece,pronaci i u spektru boja,da bi zatim lijeno ustupilo stafetu zimi.. U centru tog beskonacnog kruga je zbor na Dugoj Njivi,praznik za domace gorstake,ali i za mnogobrojne trebavce rasute sirom planete. Taj vikend izgleda cini cuda,bolje lijeci od svakog poznatog lijeka,svojevrsna terapija za nas mnoge pomalo nacete rakom tehnologije,zatrpane telefonima,kompjuterima i slicnim cudima danasneg "modernog doba". Ziveo i svako dobro.
Sta reci na ove stihove? Nista, ja sam se najezio do kosti i jos jedno sedam puta procito... svi su me ostavili,zena,drugovi,bio sam na dnu,jedini izlaz sam nasao u igli... ...sad heklam i bas mi je fino!
Hvala vam na tako lijepim riječima kojima ste dirnuli moju dušu. Htio ja ili ne, nemogu se oteti utisku lagode koji prija i razliježe se mojom dušom kao melem, kao čašica hladne gazda Savine visovačke rakije,kao povjetarac koji se lagano spušta niz trebavske olistale oaze i cvjetne livade, proplanke i pašnjake, te tako na ovom nesebično vrelom suncu, liječi dušu i tijelo ispaćenog boema.
Mnogo nas je, kojima je to mjesto, ljekovita banja duša naših, na kome priroda nije štedjela već naprotiv bila je jako darežljiva, pa su valjda i ljudi koji zive tamo ili potiču iz tih krajeva obdareni da budu dobri domaćini i veliki ljudi, svojim duhom, ljudskošću i karakterom. Stoga netreba da čudi taj sklop orginalnosti, koji nepostoji nigdje u svijetu i zato mogu samo da nam zavide svi bjelosvjetski moćnici.
Jedna je Trebava, jedna je Duga Njiva, jedni su ljudi dobrog srca. Ovom prilikom koristim mogućnost da čestitam svim ljudima predstojeće slavlje i da im poželim što ljepši i prijatniji provod na rajskoj trebavskoj Dugoj Njivi, jedinstvenoj po svemu i svačemu.
